Danijela Nela Ninković

Dok posmatram nebo mutno iznad sebe

osluškujući zvuke noći što se rađa

pričaju mi priču te oči njene

kazivaju tajne svoga postojanja.

Rodiš se tako, živiš i umreš

ne biraš vrijeme, mjesto i datum

proživiš stranice dnevnika života

ispisane olovkom srećnom ili tužnom.

Ostaviš želje nedoželjene

ostaviš lica nezapamćena

ostaviš bića najmilija srcu

ostaviš sve i dođeš do kraja.

Tužna je noć i besjeda naša

tužne su oči koje mi se smješe

tužna je bol srcu tako znana

tužan je i život, ali ipak teče.  

 Kao da sam tu, a nisam,

razmišljam o svemu što je moglo biti

kao da te imam, a u stvari nemam

  jer ti nisi moj niti ćeš to ikada biti. 

Ne krijem pomislila sam

da bi to sreća mogla biti

dašak vjetra osjetih kroz prste

stegnuh šake, vjetar se medjutim

ne može uhvatiti.

 (Dalje)